Divčibarske zimske stazice

Slika

Kako smo i Kića i ja rođeni Lazarevčani, Divčibare smo često pohodili kao mali – sa društvom ili roditeljima.

U međuvremenu, mi smo porasli, prolepšali se, promenili se… A Divčibare? Pa, kako u kom pogledu…

PROLOG

Kad kažemo da idemo na Divčibare – idemo na planinu Maljen, u naselje Divčibare, turistički centar na toj planini.

Kad se zadovoljni vratimo, kažemo da smo bili na Divčibarama, a ne Divčibarima.

 

Glava PRVA

Nisu Nemci u Divcima

Kako smo i Kića i ja rođeni Lazarevčani, Divčibare smo često pohodili kao mali – sa društvom ili roditeljima. Najnormalnije je bilo sesti ujutru na bus, sa skijama ili sankama u rukama, i nakon celodnevnog igranja po stazama vratiti se uveče busom kući. Fensi varijanta je bila kada nas kolima roditelji odvezu, trpe ceo dan i vrate kući. Išli smo, naravno, i kada nije sezona skijanja. I tako skoro svakog vikenda, tokom zlatnog doba ’80…

U međuvremenu, mi smo porasli, prolepšali se, promenili se… A Divčibare? Pa, kako u kom pogledu…

Kića i ja sada živimo i radimo u Beogradu, pa nam je potrebno oko 2h vožnje do Divčibara. Zbog toga što firma ‘oće da propadne bez Kiće, krenuli smo u petak popodne. Prekasno, ako mene pitate. Ako njega pitate: Nisu Nemci u Divcima! Imamo informaciju da je pao novi sneg i da se upravo spustila dooobra magla.

Vozi se Ibarskom magistralom do Ćelija, pa se tu skrene desno za Lajkovac i Valjevo. Prođe se kroz Lajpcig Siti (tako Lazarevčani zovu Lajkovac) i nastavi do Divaca. U Divcima je prvi znak na kome piše DIVČIBARE – levo (na samom skretanju, kod pumpe).
Nastavlja se kroz Mionicu. Tu je još jedan znak DIVČIBARE – desno. Odavde – samo pravo.

Gužve na putu nema. Nema ni mnogo naselja usput. Nema ni znaka da ste na pravom putu. Verujte sebi (a možete i meni). Ako uočite tablu za naselje KRČMAR – dobro je! Odatle vas čeka završni deo puta, otprilike 10 – 15 minuta uspona do Divčibara.

Put nije sjajan – više je dobar nego loš, ali ne i dobro obeležen i osvetljen.
Nas je zatekla gusta magla (ona “prst pred okom se ne vidi“) baš na najtežem delu puta (kada je dobra vidljivost, put uopšte nije strašan). Sreća naša da smo je sve vreme očekivali, jer nam je javljeno da je stanje prilično “nevidljivo“. Na pojedinim deonicama puta bilo je i snega, najverovatnije nanetog vetrom. Kada sa suvog kolovoza upadnete u sneg i magluštinu, a nema ni “mačjih očiju“, ni strelica za označavanje krivina po bankinama, često ni bankina, nema osvetljenja – nije svejedno. I svetla na Škodilaku su počela da trepću, nakon dve pogođene rupe. E, tu smo se odsekli načisto! Šta ako ostanemo bez svetala usred ničega?! Vozili smo 20km/h, po mraku, sigurno pola sata. Predugo u tim uslovima. Naravno, ja sam znala da mi u tim teškim trenucima, u sebi, Kića spominje familiju, zbog insistiranja da se krene u petak.

No, uspešno smo se uspeli i potrefili nekako skretanje za naselje Stevan Filipović i naš smeštaj u apartmanima Snežna kraljica.

U sobici popismo po jednu šljivku i povratismo rumenilo u obrazima.

Večera “Kod babe i dede“ otpada, jer se po ovakvom vremenu ne luta po planini. Naći ćemo nešto drugo… valjda…

Dok smo popili po još jednu šljivku, magla se podigla. Zaleđenim stazama našeg detinjstva otišli smo u centar, na večeru i čašicu razgovora sa prijateljima. Divno provedeno veče!

Zvezdano nebo obećavalo je lep dan pred nama…

Ostavite odgovor