Mnogo sam slušala o ovoj banji, čitala tekstove na netu… i, jednog vikenda, početkom aprila 2013. godine, rešili smo da je obiđemo.
Evo nekoliko podataka o samom gradu i toj banji.
Morahalom je grad na jugu Mađarske. Leži u središtu Panonske nizije, u oblasti Telečke peščare, na nadmorskoj visini od 92 m. To je grad u oblasti županije Congrad, u Morahalomskom srezu. Nalazi se oko 20 km zapadno od Segedina, 6 km je udaljen od srpske granice, a oko 15 km od graničnog prelaza Horgoš. U gradu živi oko 6000 stanovnika, koji su pretežno Mađari rimokatoličke veroispovesti.
Grad je poznat po svom termalnom centru „Eržebet“, u čijem sastavu se nalazi 14 zatvorenih i 9 otvorenih bazena, lečilište, wellness, infra i finska sauna. Banja se nalazi blizu centralnog gradskog parka. Godine 1999. dobila je medicinsku kvalifikaciju. Termalna voda izvire iz dubine od 660 m, a zbog svog alkalno-hidrogensko-karbonatskog sastava pogodna je i za kupanje i za piće. Kupanje se posebno preporučuje kod upala, reumatskih oboljenja, kao i kod ginekoloskih upalnih procesa, dok se za piće koristi kod tretmana zubnog karijesa i gastrointestinalnih oboljenja. Bazeni su napunjeni termalnom vodom, bez dodatka hemikalija (tako piše, ali mene je nesto „štipalo“ za oči dok sam plivala!). Temperatura vode se krece od 35-39,5*.
Zimi radi 6 unutrašnjih i 2 otvorena bazena. Korisnici usluga imaju na raspolaganju kupku uživanja, porodični tobogan, bazen za decu, đakuzi, veliku loptu talasa, hodnik talasa, hidromasažnu kabinu, saune, masažne kade, fitnes halu, masažu i glinenu masku za telo, solarijum i kozmetičke tretmane. U banji postoji 30 različitih tretmana, među kojima su i pedikir, manikir, solarijum…a nude i jedinstvenu terapiju svetla „Caracalla“.
Ako želite da izađete sa teritorije banje i da se kasnije vratite nazad, treba da kupite izlaznu kartu od 200 Ft. Vaše vrednosti možete ostaviti u sefu pored blagajne ili u garderobi gde ćete morati da date lozinku sa kojom ćete na izlasku dobiti nazad vaše tamo ostavljene stvari. Na celoj teritoriji Morahaloma možete slobodno i besplatno parkirati svoje vozilo.
U okviru banjskog kompleksa nalazi se i „Carda Varga“.
Pridruzujem se pohvalama ove carde! Jeli smo u njihovom restoranu unutar banjskog kompleksa…hrana je bila baš po našem ukusu (mislim na supruga i sebe), obilna, kao i uvek i svuda gde smo u Mađarskoj jeli (a jesmo na mnogo mesta!), kompletan ručak (od koga je, samo zbog količine, meni pola glavnog jela ostalo), koštao je oko 17 €, tj. oko 5000 ft…2 supe (čini mi se da je po litar bio u svakoj činiji!), 2 porcije ćurecih prsa sa roštilja, 2 porcije pomfrita, cvekla i kupus salata, pivo i fanta…uvek, ali uvek se u Mađarskoj pređemo i naručimo mnogo više nego što nam treba, ali zato kad mi pomenete mađarsku hranu-osmeh mi se razlije!
Preko „Booking.com“-a našli smo smeštaj u pansionu „Amina“, udaljenom stotinak metara od ulaza u banjski kompleks, izdaje se kao apartman, u stvari je trokrevetni studio i platili smo ga 38 €….vlasnik je veoma simpatični Robert, koji govori srpski… vrlo je ljubazan, parking u dvorištu nam je na raspolaganju…imamo aparat za kafu, toster, šporet na plin, kompletno posuđe za 3 osobe, sušilicu za veš, termo peć gruva samo tako….čisto je, mada skromno, ponešto u kupatilu treba da se prišrafi, ali, sve u svemu- ništa mi ne smeta!
Bio je 6.04. , subota…misleći da je njima „sezona“ cele godine, kao i da tako posećena banja ima bar neko mesto koje radi bar do ponoći, oko 21.45 h krenuli smo da potražimo nešto za klopu…nismo hteli da „probiramo“, ideja je bila da nesto „čalabrcnemo“, čisto da ne skapamo od gladi! Ali, desilo se to da u samom centru mesta u 22h je fajront kod svih….tako smo se gladni vratili u smeštaj…možda dobro za dijetu, ali ne i za živce! Sreća, našao se tu poneki „bake rolls“ ponet od kuće! Čak smo videli mačku, koja je nosila poveći „ulov“, a meni ostaje samo da i dalje pevušim “Buđav lebaaaac..!“
Kada uđete u banjski kompleks (ulaz sa glavne ulice), tu kupite na biletarnici karte… cena- 1900 ft za odrasle…onda sa „karticama“, koje ubacite na određenom mestu prođete, pa idete odmah desno na „šalter“ na kome dobijete ključeve od kaseta za stvari i kapice od providne plastike (kao one za tuširanje)…svlačionice i ulazak u kompleks su pravo od tog šaltera…levo-muške, desno-ženske…opremljene pristojno, besprekorno čiste (za moj pojam čistog!)…u kasetu sve može da stane, i jakna/kaput…u kompleks unosite šta hoćete….fenova, bar koliko mi danas videsmo, ima dovoljno, mada ja to uvek nosim svoje…uprkos unošenju hrane iz restorana, bifea….pića…toga što ima dosta našeg sveta…ovo kažem, jer često sebe kudimo….higijena je bila savršena…nigde smeća van kante, nigde brljotine, a žene redovno čiste pod…u toaletima ima papira, sapuna, tople vode…bilo je dosta ljudi, ali ako vam kažem da sam se za 5 sati isplivala kao nikad u životu (a volim baš da plivam, ne da se brčkam) i idem po beogradskim bazenima, baš sam zadovoljna što nije bilo gužve…videćemo kako će biti sutra! Prednost toga što ima dosta našeg sveta je što imate koga da pitate gde je šta, dok se ne snađete, jer Mađari ili ne znaju ili ne govore engleski…poneko od njih razume srpski, i zna da govori…npr. izuzetno simpatična kasirka u nekoj varijanti express restorana u okviru „Carde Varga“….sistem je da odete na kasu, poručite, platite i onda čekate da se pojavi vaš broj (kao u opštini kad čekate za dokumenta)…onda sa pulta sami uzmete tacne sa hranom…i posle ih odložite na za to određeno mesto… …mozda previše detaljišem, ali možda će nekome znaciti!
Bazeni su različitih dimenzija, temperatura i namena…samo da dodam – ne postoji ni jedan olimpijski bazen… najveći, spoljni, dimenzija je 33 X 21 m…. samo za jedan unutrašnji neophodna je kapa za plivanje (piše na zidu)… ako niste poneli kapu, možete iznajmiti na ulazu, one providne za tuširanje…inače, gotovo za sve imate i natpise na srpskom, jelovnik u čardi je i na našem jeziku, samo mi je to na ulazu bilo malkice komplikovano, dok se nismo snašli i za ponešto priupitali naše ljude…
U dolasku, na granici smo se zadržali 40-ak minuta…iz Beograda krenuli oko 9.30, a posle smeštanja i pripreme za banju, oko 13.30h se već potopili u vodu… proveli lepo ovaj prvi dan, obišli kompleks, ustanovili da uveče treba naći zanimaciju, bar u ovo doba godine, jer vec u 21.45h ovde je bio „mrkli mrak“…tek pokoji prolaznik ili biciklista…
Danasnji dan je bio još bolji što se tiče broja ljudi u banji… manje ih je bilo nego juče, a mi očekivali navalu! (naših autobusa!)
Elem, sinoć legosmo praznih stomaka… loše spavali, vrteli se… jutros ustajemo, ja zamišljam kako kupujem peciva u pekari… i konačno – jedem! Brzo smo se spremili, da uhvatimo ležaljke… danas smo planirali da budemo do 16-17h, pa da se vratimo u apartman, spakujemo i krenemo kući…. trčimo do pekare, koju sam sinoć snimila, ali – avaj! Pekara i subotom radi samo do 12h, a nedeljom uopšte ne radi! Razočarana sam… već u 9.30h smo u kompleksu, koji počinje sa radom u 9… sada je već sve poznato, brzo smo na plivalištu… pronalazimo slobodne ležaljke u delu sa toboganom… unutra vruće kao u sauni (u tom trenutku)… postavljamo peškire i krećemo ka restoranu u kome smo juče ručali… ne radi!
Setimo se da sigurno radi bife blizu naših ležaljki – on počinje sa radom tek u 11h! Tada mi „pada šećer“, tresu mi se ruke, a suprug se seti da ima jos jedan restoran-kafe, na spratu, odmah se od ulaza penje u njega… odemo tamo i spasemo se! Koje olakšanje kad devojka za šankom reče da ima giros, pizza, jela po porudžbini…jeste da za mene to nije doručak, već ručak, ali glad ne pita… naručismo pizzu sa šunkom i pečurkama, giros, 2 kapućina i „ice tea“ od breskve…sve zajedno- 3000 ft..iliti 10 €…malo smo sačekali, ali šta je to spram 18 sati , koliko je prošlo od našeg poslednjeg obroka! Sve je bilo izvrsno, devojka zna engleski, bila je jako ljubazna, pogled je pucao na glavnu ulicu i ulaz u banju… sunce se probijalo…i tog trenutka sve mi je bilo savršeno!
Sad da budem iskrena: ja bih ponovila dolazak (moji kriterijumi nisu tako visoki!), meni savršeno odgovara malo mesto, mir, mesto u bazenu za plivanje…i ništa više mi ne treba! Sve nedostatke bih nadomestila nekako (ponela hranu ili se snabdela na vreme, sada kada znam kako to tamo funkcioniše)…ali moj dragi je rekao- nikad više! Ovo sam napisala samo iz jednog razloga- da oni koji nisu bili znaju da čak i nas dvoje, koji mislimo slično o istim stvarima, ovoga puta se ne slažemo…Morahalom je, u odnosu na druga mesta u Mađarskoj u kojima smo bili do sada, prilično „turistički zaostao“…ali, meni i takav ima neke čari…njemu – ne….
Ostatak dana smo proveli ko u toplim kupkama (on), ko plivajući SAM u svojoj traci (ja)! Meni je bilo super što se bazena tiče, oči me malo peku od hemikalije koja se sipa u vodu umesto hlora, a isplivala sam kilometre – bukvalno! I svaki mišić me boli, jer sam se baš preforsirala ovog vikenda!
Umalo da zaboravim: čitajuci o „langosu“, reših da danas probamo i to… u bifeu na bazenu piše da ga ne prave… nismo izlazili napolje da ga kupimo, već smo išli kroz improvizovani hodnik koji spaja hotel „Coloseum“ i banjski kompleks…“langos“ sa pavlakom i rendanim kackavaljem kosta 410 ft, a još i sa kečapom – 450 ft…odličan je!
Drago mi je da sam bila i videla! Samo, posle drugih boljih mesta, i u Mađarskoj i u Sloveniji (banje, terme..), zaključak je da je ovo najniže na lestvici…
Na granici smo bili više od sat vremena, potpuno bez potrebe… jednostavno momci nisu radili više od pola sata (Mađari), a onda su i naši nešto davili… eto!
Hteli smo da vidimo i Morahalom, kad toliko svi o njemu pričaju… ponavljam, sada kada znam šta me tamo čeka, išla bih ponovo, ali pripremljena… suprug neće, ali naći ćemo već nešto novo da zajedno putujemo… ja i inače na sva usta hvalim Mađare i njihov turizam… bar moje iskustvo sa njima je uvek bilo super… imaju oni jedan Dunakiliti, u koji bih se vratila jednom mesečno! Ali, daleko je i košta! Ovo nije skupo, a moj utisak od ovog vikenda je da ljudi tamo dolaze ili porodično (sa manjom/mlađom decom) ili su gosti ljudi srednjih i starijih godina, koji imaju zdravstvene probleme, pa banju koriste za pripomoć u lečenju… nema zabavnih sadržaja, a kažem, neobično mi je da jedina pekara, koja je baš preko puta banjskog kompleksa vikendom ne radi… mm i ja ne iznajmljujemo apartmane godinama već… idemo ili u hotelski smeštaj ili iznajmimo sobu, a hranimo se napolju… sad nas je „zateklo“ to da ništa ne radi, a bili smo kratko, praktično 26 sati!
U povratku smo hteli da skoknemo do Segedina, ali, budući da smo bazen koristili do poslednjeg trenutka, napolju je bilo 8 stepeni, a moja kosa k’o u vile Ravijojle (znači, nema šanse da je osušim ni za 3 sata!), oblaci se spustili baš nisko, odustali smo od tog plana… meni je bilo i ovako dobro! Jedino što će mi faliti narednih dana je da, čim ustanem i nesto čalabrcnem, skocim u bazen! Čovek se na ono što mu prija brzo navikne!