U potrazi za šećernim čovekom

Život piše romane… a često i snima filmove. Činjenica je da nisam baš neki poznavalac muzike, naročito one van srpsko-hrvatskog govornog područja. Ali ime Sixto Rodriguez do nedavno je bilo potpuno nepoznato i mnogo upućenijim u svetsku muzičku scenu nego što je moja malenkost.

 Životna priča Sixta Rodrigueza, građevinskog radnika iz predgrađa Detroita, kako se ispostavilo, predstavlja odličnu podlogu za neki roman, ili još bolje za filmski scenario. Do istog zaključka je došao i reditelj Malik Bendjelloul koji 2012. snima dokumentarni film “Searching for Sugar Man” kojim skida prašinu sa muzike Sixta Rodrigueza i dotičnog izvodi na svetsku pozornicu, gde mu je odavno i bilo mesto.

Film reditelju donosi brojne nagrade na svetskim festivalima (Nagrada publike i specijalna nagrada žirija na Sundance film festivalu – 2012. godine i drugo mesto za najbolji dokumentarni film na Tribieca film festivalu, iste godine) a glavnom akteru filma, potomku emigranta iz Meksika, zasluženu pažnju i ovacije publike.

Priča, ukratko, ide ovako:

Krajem 60-ih godina prošlog veka, dva muzička producenta u nekom baru u radničkom predgrađu Detroita pronalaze Rodrigueza, građevinskog radnika koji uveče zaradi neki dolar više svirajući svoje autorske pesme. Producenti su imali dobar nos i započinju saradnju sa Sixtom. Kao rezultat te saradnje snimljena su dva albuma “Cold Fact” i “Coming From Reality”. Međutim, i pored dobrih ocena kritike, albumi nisu našli put do šire publike, producentima prave čist gubitak tako da uskoro raskidaju ugovor sa Rodriguezom i on i njegova muzika ubrzo padaju u potpuni zaborav.

Sticajem okolnosti, par godina kasnije, neko je doneo Rodriguezove albume u Južno-afričku republiku, koja je tih godina grcala pod režimom aparthejda. Albumi su se vrteli po nekim žurkama, čuo ih je izvesni voditelj popularne lokalne radio stanice, počeo da ih pušta na svojim talasima i Rodriguezova muzika je ubrzo stekla širok krug obožavalaca a zbog svojih društveno angažovanih tekstova postala je i svojevrsna ideologija boraca protiv aktuelnog režima.

Ako imamo na umu da je to vreme pre interneta, ne čudi što su o Rodriquezu počele da se ispredaju legende. Sve što se znalo o njemu su dve slike sa omota albuma i priča o tome da se spalio na jednom nastupu, nesrećan zbog neuspeha njegove muzike.

Mnogo godina kasnije, jedan novinar poželeo je da sazna nešto više o muzičaru iz predgrađa Detroita čija je sudbina bila obavijena velom tajne. Kreće u istraživanje i uspeva da nabavi telefon Rodriguezove ćerke. Prvobitno uzbuđenje smenio je potpuni šok, kada mu je u telefonskom razgovoru na pitanje kako je Sixto umro, ćerka začuđeno odgovorila da je njen otac još uvek živ i da je baš juče bila kod njega.

Novinar brže bolje seda u avion za Detroit kako bi se uverio da je muzičar, koji je imao kultni status u njegovoj zemlji, zaista živ. Već ostareli i od teškog rada iznureni Rodriquez nije pokazao preveliko ushićenje na vest da su na afričkom kontinentu kopije njegovih albuma prodate u preko pola miliona primeraka. Valjda ni sam nije verovao u tu priču.

Ubrzo mu organizuju turneju širom Južnoafričke republike. Tek po sletanju aviona u Kejptaun, gde su ga dočekale hiljade obožavalaca, Sixto shvata svu ironiju svoje sudbine. Sve ovo vreme bio je velika muzička zvezda a da o tome nije imao pojma.

Ipak, skromni Rodriquez nije plakao nad svojom sudbinom, već je sve što ga je snašlo prihvatio filozofski. Prihod od koncerata preusmerio je svojoj porodici. Tokom svih godina teškog života građevinskog radnika radio je na sebi i u pauzama rada na građevini završavao fakultet. Posle serije koncerata i ovacija publike, vratio se životu u zadimljenoj industrijskoj zoni Detroita.

 

Ostavite odgovor