Tasos – mitovi i legende

Tasos je najsevernije ostrvo Egejskog mora, deveto po veličini u Grčkoj. Poznato je i po svojim čistim plažama, gostoprimljivosti, ukusnom vinu i izvanrednom medu. Temperatura smaragdnoplave vode je već u junu oko 24 stepena. Zbog bogatstva borovom šumom zovu ga još i „šuma koja pliva“…

Bla, bla, truć, truć… Nije nego, sve sami indijanci – Bik koji sedi, Duh koji hoda, Šuma koja pliva…

Svaka turistička destinacija u prospektima ima bar 350 sunčanih dana godišnje, more u februaru dogrevaju bojlerom, a domaćini su toliko gostoprimljivi da motorizovani gosti na povratku nakrcaju krovni gepek cipurom, maslinovim uljem i vinom dobijenim od vlasnika apartmana. Brižni domaćin sa gostima pošalje i dva najstarija sina da trčkaraju pored auta i pridržavaju pomenuti krovni gepek kako se dragocini teret ne bi rasuo po putu.

Sliku gostoprimstva upotpunjuju i bar dva jareta, tek odbijena od sise, privezana za zadnji branik, koji veselo kaskaju za kolima dok se iznad njih vije roj pčela koje je širokogrudi domaćin poklonio gostima, ako se užele tasoskog meda. Carinici kada vide ovakav prizor na granici samo zakolutaju očima i podignu rampu bez ambicije da pregledaju vozilo ponosnog povratnika sa „šume koja pliva“, u strahu da ih ne izujeda razulareni roj već pomenutih pčela, i onako nervoznih što su morale da potegnu na toliki put.

Paket najosnovnih namirnica, da se nađe za usput

Dakle, ovaj tekst nema ambiciju da vam predoči opšte poznate, više ili manje ulepšane a često i iskonstruisane, činjenice u vezi Tasosa, jer desetine takvih (u izdanju Resavske prepisivačke škole) možete lako naći googlanjem po mreži. Nasuprot tome, pokušaće da preispita neke ustaljene mitove o ovoj destinaciji i ukaže na skrivene opasnosti koje mogu i da vas zabole.

Prvi mit se tiče njegovog indijanskog imena – „Šuma koja pliva“. Kako pliva… prsno, kraul ili delfin stilom?

Istina je da je Tasos zeleniji od mnogih drugih grčkih destinacija ali daleko od toga da put od apartmana do plaže prelazite verući se po lijanama ili da vam je potreban Indijana Džons da vas kroz prašumu sprovede do prve samoposluge. Sever ostrva je bogatiji četinarima, naročito planinski deo na putu od Limenasa do Panagije i dalje prema Kiniri. Izgleda da se nekada i jug mogao pohvaliti svojom florom, ali je usled jednog ili više velikih požara ostao prilično goluždrav.

Kažu da se grane borova spuštaju do iznad samog mora… Istina je nešto drugačija. Postoji svega par plaža na kojima možete naći pristojan hlad i uglavnom su smeštene na severo-zapadnoj strani ostrva (Pahis, Glifoneri…) Na većini plaža hlada možete naći koliko i kose na glavi čuvenog glumca grčkog porekla Telija Savalasa.

Teli (Aristotelis) Savalas

Drugi veliki mit tiče se čuvene jagnjetine/jaretine u Teologosu. Ne želim da se upuštam u prevelike diskusije po tom pitanju, jer se o ukusima ne raspravlja, ali moj prijateljski savet je da u Grčkoj uživate u suncu, moru, maslinama i ribi (ako je nađete svežu) a ostale gastronomske potrebe obavite u Srbiji, s posebnom osvrtom na jagnjetinu.

Treći veliki mit je da su Limenarija i jug ostrva bolja destinacija od Limenasa i severnog dela. Kao… na severu češće pada kiša dok na jugu sunce nikada ne zalazi. Limenas je velika luka pa se tu nije zgodno kupati jer postoji opasnost da vas pregazi trajekt. Na jugu ima više lepih plaža nego na severu.. itd, itd.Istina je nešto drugačija…

Na sva usta hvaljena plaža u Pefkariju je navodno idealna za porodice sa decom. Jeste ali pod uslovom da su deca juniorski šampioni u troskoku, majka Ivana Španović ili bar njena školska drugarica a otac Sergej Bubka lično. Njihove fizičke predispozicije su preduslov da na pomenutoj plaži „idealnoj za porodice“ uopšte uđete u vodu preskačući stene koje izviruju iz plićaka i predstavljaju poslednju prepreku između vas i smaragno-plave vode Egejskog mora.

Ovakvi mitovi su plod ranih literarnih radova naših brojnih putopisaca, pre svih Evlije Čelebije, koji su imali pionirsku misiju otkrivanja ovog ostrva, pa su sticajem raznih okolnosti odseli na jugu. Kako naš čovek ni za živu glavu ne bi priznao da je omašio u izboru destinacije (po sistemu: svi smo tokom služenja vojnog roka bil garnizonske ćate i proveli se ko carevi) kreće lančana reakcija. Čitaoci „ranih radova“ kreću već utabanim stopama svog mesije. I oni naravno ubeđuju sebe da su se proveli nezaboravno i taj svoj doživljaj u vidu sopstvenih memoara ostavljaju u amanet potomcima. Resavska prepisivačka škola radi punom parom, putopisi se umnožavaju pa čak i štampaju i pomno proučavaju tokom vožnje trajektom, čemu sam više puta bio svedok.

Gradivo iz priručnika se još jednom preslišava pre stupanja na tlo Tasosa

Trajekt već ulazi u luku a uzbuđeni turisti se na palubi panično preslišavaju u kom supermarketu je najpovoljniji toalet papir i jedan drugog propituju za koliko euro centi je paradajz u Potosu jeftiniji nego u Limenasu. Od putopisa do putopisa, postoje male varijacije u izboru omljenih plaža ili restorana, ali svi obavezno kao imperativ nameću neophodnost posete Teologosu i jagnjetinu kod brkatog gostioničara, koji je pod navalom gostiju iz Srbije hteo-ne hteo progovorio naš jezik ko rođeni Piroćanac. Eh, kad bi mu i jagnje bilo takvo.

Četvrti veliki mit o Tasosu je da je put do ovog ostrva mnogo duži nego do Sitonije pa brojni hodočasnici umesto ovog ostrva ipak odlaze na „bliže im“ poluostrvo. Ko se ipak odvaži na avanturu puta prema Tasosu, u opasnosti je da postane žrtva još jednog mita – da je bolje ići preko Bugarske nego preko Makedonije. Prema Google Maps-u, put od Beograda do Limenasa je dugačak 830km odnosno 9h i 32 min ako se ide rutom peko Makedonije (sa sve trajektom Keramoti – Limenas). Ko se zaputi preko Bugarske put je ne samo čitav kilometar duži nego će prema proračunu putovati 12 sati i 1 minut.

Ova ruta mora u pola noći da se zna napamet

Put do Sartija, omiljene sitonijske prestonice naših turista, dugačak je 796 km i prema Google-u traje 8 sati i 52 minuta. Da li je 34km i 40 minuta toliki dobitak da bi se lišili uživanja u „smaragno-plavim“ vodama „šume koja pliva“ i vožnje trajektom tokom koje uživate u borbi sa nezasitim galebovima oko upravo otvorene kesice Smokija. Nešto veće troškove puta zbog prevoza trajektom lako ćete kompenzovati godišnim zalihama maslinovog ulja i omanjim stadom jaganjaca koje će vam domaćin pri odlasku zapakovati „za poneti“.

Pošto smo se dotakli nekih turističko-tasoskih mitova a neke smo ostavili i da ih sami (raz)otkrijete, ukazaćemo i na neke skrivene opasnosti koje vas vrebaju na ovoj omiljenoj turističkoj destinaciji i znaju da zabole.

Kako smo već istakli u pitanju je „šuma koja pliva“, i to ne bilo kakva šuma već prava četinarska šuma. Svaka šuma koja ume da pliva, posle izlaska iz vode ima mokre grane sa kojih, kada se šuma protrese da zbaci vodu sa sebe, hoće da opadaju iglice. Kako su plaže peščane, te iglice se sakriju ispod vrelog peska i neoprezni kupač lako može da se na njih nabode – a to zna da boli. Šta je rešenje – ne hodajte bosi po plaži već od kuće za tu namenu ponesite opanke. Na povratku kući, lako ćete za njih u robnoj razmeni sa meštanima dobiti teglu meda od borovih iglica.

Zatim, Tasos je poznat po medu. Med, za razliku od Srbije, na Tasosu još uvek prave pčele. Te pčele prilikom prikupljanja sirovina za svoj proizvod moraju da lete unaokolo a često svrate i do plaže. Ako ste se recimo ubrljali sladoledom pčela će (privučena slatkastim izazovom) sleteti na neki od vaših umazanih ekstremiteta i tom prilikom slučajno može i da vas bocne – a to boli. Neke pčelice, opijene morem i suncem znaju i da pridremaju u pesku i ako ste plažom neoprezno hodali bez opanaka možete da je nagazite – a to takođe ume da boli.

Oprez! Opasnost vreba sa mora, kopna i vazduha

Egejsko more je toplo, naročito u vodama oko Tasosa koje se zimi dodatno dogrevaju specijalno konstruisanim bojlerima. Osim turista, toplo more vole i meduze. Meduze su nezgodna stvorenja jer je njihova deviza; „ova plaža je suviše mala za nas dvoje“ pa u bliskom susretu sa neopreznim kupačem umeju i da ožare a to hoće da zaboli. Pitam se samo da li grčkoj elektrodistribuciji plaćaju naknadu za tzv. „angažovanu“ snagu.

Kao što smo već naglasili, Tasos (kao i većina drugih destinacija) ima preko 350 sunčanih dana godišnje. Sunce ko sunce, uvati da sija po ceo dan i noć i sija za sve pare. Kako ste skupo platili svoje letovanje, vaša opravdana želja je da pocrnite – takođe za sve pare. I tako svako radi svoj posao – vi se sunčate, sunce sija, vetrić ćarlija. I dok dlanom o dlan – vi pregoreste ko jaretina u Teologosu – a to zna da boli. Još ako se posle kupanja u moru niste istuširali pa vam je koža ostala puna soli – O kako to tek ume da boli!

I na kraju, posle nezaboravnog letovanja koje ćete opisati u svom putopisu i štampati ga u milionskom internet tiražu, prepuni utisaka stojite na palubi trajekta dok se sunce, posle kraće pauze za topli obrok, ponovo rađa iznad planinskih vrhova Tasosa. Vetrić vam miluje kosu, miris mora ispunjava nozdrve a bubne opne vam miluju krici galebova koji na čistom srpskom kliču: „Daj babo čipsa, daj babo keksa“ Uzgred, ako baš nemate sreće, lako vam se može desiti da vam zapadne neki smotani kratkovidi pernati predator koji će umesto Smokija zagristi vaš prst – što takođe ume da zaboli.

Čopor galebova koji je uspešno prošao oftamološki pregled

Sabirate utiske, čežnjivo posmatrajući ostrvo koje se udaljava (ne razmišljajući da se možda vi udaljavate od njega) i polako misli usmeravate na veliki prljavi grad i mrgudnog šefa koji vas već od ponedeljka očekuje na poslu. A takva pomisao – kako tek ona zna da boli..

Ostavite odgovor