Ljubljana „na blic“

Znam da podatke o državi i gradu možete i sami naći, ali, nekako mi se čini da nije naodmet napisati…

Slovenija  je država koja se do 1991. godine nalazila u sastavu SFRJ…dakle, nekada, bar u vreme mog rođenja, detinjstva i mladosti, Slovenija je bila deo zajedničke države. Samostalno postoji od 1991. godine…tačnije, nezavisnost je proglasila 25. Juna 1991. U prošlosti su je okupirali razni narodi: Vizigoti, Austrijanci, Nemci, Francuzi, Turci…dok je bila u sastavu SFRJ, spadala je u države Južne Evrope, dok u poslednje vreme, kao članica Evropske Unije, dobija status srednjeevropske države. Jedna je od najmanjih država Evrope, sa najmanjim glavnim gradom- Ljubljanom. Članica EU postala je 2004, a od 2007. zvanična valuta je € (evro).

Ljubljana  je glavni grad Slovenije, glavni politički, administrativni, naučni, kulturni i ekonomski centar Slovenije. Grad koji vas, sama sam svedok tome,  može podsetiti na mnoge gradove u Evropi…moj osećaj je „da su od svega lepog pokupili pomalo“, pa je zato Ljubljana jedan sladak grad u kome je lepo živeti. U nekim trenucima me je podsetio na Salcburg, u nekim na Karlove Vari i Veronu, u nekim na Prag… park Tivoli- na Šenbrun, a zelena boja reke me je podsetila na Mostar…. …ovo kažem, jer sam te gradove obišla…verovatno bih našla još neka poređenja, da sam imala više vremena da obiđem sve…. i natenane…prosto, šetajući po njemu, „prepoznavala“ sam „slike“ iz navedenih gradova…

Ljubljana leži u centru Slovenije, u Ljubljanskoj kotlini, između Alpa i Jadranskog mora, na reci Ljubljanici, na nadmorskoj visini od 288 m…stari grad, koji smo mi obišli se prostire između brda i reke Ljubljanice,  pritoke Save…u njemu ima ostataka rimskih ruševina, starog i novog koje se prepliće, ali sve je to „sa ukusom“…i beskrajno čistoooo, ljubazno, prijatno! Čitajuci članke o gradu, pa i komentare putnika, nailazila sam na rečenice sa kojima nikako ne mogu da se složim: da oni koji obiđu Ljubljanu suviše „hvale“ Slovence i grad, da imaju i oni „nedostataka“ i da „sami treba sebe da hvale, a da mi hvalimo svoje“!? Naravno, volim svoju zemlju i svoj rodni grad, ali ne vidim ništa loše u tome kada kažem da je Slovenija čista, okupana, da vode računa o čistoći i redu na svakom mestu, da su dobro organizovani, kulturni i prilično tihi u odnosu na nas! Ima stvari za koje bih volela da se na njih ugledamo! Ne „kritike radi“, već radi poboljšavanja u segmentima u kojima su, de facto, bolji!

 

Tragovi čoveka na ovom tlu datiraju jos od pre 5000 godina … u dokumentima  iz perioda 1. veka nove ere,  pominje se kao rimski grad Emona…kasnije ga osvajaju Vizigoti, a Huni ga skroz ruše u 5. veku nove ere. Onda počinju da ga naseljavaju Sloveni. Nemačko ime Lajbah (Mlečni potok) pominje se oko 1144. godine. Nešto kasnije se pominje kao Slovenačka Luvigana, a ubrzo potom počinje da nosi današnje ime. Neki izvori kažu da ime potiče od reči „ljubljena“……grad-tvrđava pominje se  1220. godine… srušen je u zemljotresu 1511…kasnije je obnovljen, a kula sa vidikovcem, dograđena je 1848. godine…od 1355. Ljubljana je pod vlašću Habzburga, sve do kraja Prvog svetskog rata…1918. ulazi u sastav Kraljevine  Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1929. u sastav Kraljevine Jugoslavije. Godine 1941. ga okupiraju Nemci, a od završetka rata, od 1945., nalazi se u sastavu Jugoslavije (koja je promenila nekoliko naziva)…1970. proglašena je za Grad-heroj, jer je veliki broj Ljubljančana (vodič reče njih 10000) učestvovao u NOB-u. Od 1991. je glavni grad Slovenije kao nezavisne države. Grad je  1895.  preživeo katastrofalan zemljotres…ceo je ponovo izgrađen tačno po urbanističkom planu…našla sam podatke da, u užem gradskom jezgru, nije dozidana nijedna zgrada više, iako se broj stanovnika veoma povećao…tako sada Ljubljana ima između 270 i 300000 stanovnika…i da je grad veliki kao stari deo Beograda…

 

Simbol grada je Ljubljanski  zmaj, koji se može videti na svakom koraku…zašto „zmaj“? Postoji više legendi, a najčešće se mogu čuti 3, pa svako izabere  ono što mu je najbliže srcu!

Po jednoj od njih, antički junak Jason, sa svojim ratnicima Argonautima, ukrao je „zlatno runo“  od kralja Kohlide  na Crnom moru… i, bežeći sa njim, tražeći put za povratak kući  na Egejsko more, naišao je na močvarni kraj, u kome je živelo čudovište- zmaj…u borbi, Jason je ubio zmaja…odlučio je da ostane na tom mestu, pa se smatra „prvim Ljubljančaninom“…tu nastaje grad i njegovi stanovnici uzimaju zmaja za simbol svoga grada…zmaj postaje simbol hrabrosti i čovečnosti, a danas je simbol sreće i blagostanja, pa se može naći na mnogim mestima u gradu…ni Ljubljančani ne znaju koliko ih samo ima!

Grb grada Ljubljane

 

Pripremajući se za put, naišla sam na podatak da grad „opusti“ vikendom, da njegovi stanovnici odu van grada, u prirodu, na planine, jezera…a da grad počne da vrvi od stranih turista, da se ne može proći kroz centar…naše iskustvo je da je grad, u svakom smislu, opusteo na onih -5*, koliko je bilo u gradu, oko 10 h pre podne, tog 23. januara, na rođendan njihovog pokojnog  poštovanog sugrađanina Jože Plečnika! Izabrali smo loš period godine za šetnju Ljubljanom, ali  čak ni ta hladnoća nije umanjila osećaj ispunjenosti i radosti zbog toga što smo tamo bile!  Srećom, bar nije ništa padalo! (u jednom trenutku su počele da lete male bele kuglice, kao sitan grad, ali posle par minuta je sve prestalo…)
Takođe, u nekom opisu Ljubljane, naišla sam na podatak da su Ljubljančani, po zimskom vremenu, obučeni pretežno „u crne i sive boje“, pa sam rešila da im „razbijem tu monotoniju“ i krenula u jarko crvenoj jakni! Bez dogovaranja, i snajka je krenula u crvenom kaputiću!

Čitajući i gledajući vremenske prognoze na slovenačkim sajtovima, videla sam prognozu za tu subotu, 23. Januar 2016.: „mirno, bez vetra, suvo, sunčano, temperatura oko 6*…u večernjim satima moguća kiša, koja će prerasti u sneg“…i tu se veoma obradujem…na licu mesta, situacija je bila sledeća: bez vetra, ledeno na -5*!  :brrrr:   Svi smo bili jako dobro obučeni, a bilo nam je baš hladno…iako se nigde nismo preterano zadržavali, bilo je trenutaka u kojima smo cvokotali, ruke su bile ledene u debelim, debelo postavljenim kožnim rukavicama, a noge se „mrzle“ u najdebljim Sketchersovim shape ups krznenim čizmama! Jedino mesto na kome sam se ugrejala je crkva Svetih Ćirila i Metodija (obično u crkvi bude hladno, a ovde sam se ugrejala! ) U jednom trenutku, vodič je rekao: „Hajde da krenemo dalje, osećam kako vibrira tlo pod nogama od vašeg cupkanja od hladnoće!“ (dok smo bili na staklenom delu Mesarskog mosta) A tog trenutka niko nije ni pisnuo, ćutali smo i pažljivo ga slušali…i konstatovali, a to mi nije prvi put, da je sa manjom grupom (bilo nas je 16-oro) stvarno zadovoljstvo ići i razgledati…ljudi su disciplinovani, pažljivo slušaju, ne galame…i vodič je to isto rekao! 
Nigde nismo naišli ni na jednu turističku grupu…ni manju ni veću, ni strance, ni naše…grad je bio samo naš! 

 

Ponosni su na svoje pretke, svoje velike ljude, među kojima se ističu Primož Trubar (sveštenik i književnik, reformator, koji se borio za slovenački jezik…u 18. veku Ljubljana je bila pod vlašću Napoleona, nekih 15 godina, i to je vreme kada je u narodu zaživeo slovenački jezik)…naše starije generacije (one koje su živele u SFRJ i pre nje) pamte njihove književnike  Ivana Cankara, Primoža Trubara, Valentina Vodnika, Prežihova Voranca, Franca Prešerna, Otona Župančiča…jer smo o njima učili u školi i čitali njihova dela….takođe, imali su i imaju brojne uspešne sportiste, naročito u plivačkim i skijaškim disciplinama…Jože Plečnik je slovenački arhitekta, za koga se može reći da je važan svakom žitelju grada, jer je veliki deo objekata i gradskih površina njegovih zamisli delo…
Nadam se da nisam udavila sa podacima, a i da nisam nešto bitno zaboravila da kažem! 

Ostavite odgovor