Istanbul – magija orijenta

Jedinstven grad na svetu, verujem da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Grad sa tri imena, nalazi se na dva kontinenta, središte velikih imperija, spoj orijentalnog i mističnog i istovremeno savremenog i urbanog.

Nije ni najlepši grad u kojem sam bio, daleko od najuređenijeg, spomenici u njemu nisu najatraktivniji koje sam video, a ponovo se ni sa jednog putovanja nisam vratio sa više utisaka. Sam razvoj događaja oko putovanja je to nagoveštavao. Zapravo nisam ni hteo da idem u Istanbul već na jednu dužu turu po Evropi. Par dana pred put u firmi su mi rekli da ne mogu da dobijem toliki odmor, panično sam tražio gde ima mesta i hoće li da mi priznaju rate koje sam već uplatio. Tako sam krenuo put Istanbula. U autobusu nam vodič saopštava da je program putovanja promenjen, da nisu uspeli da obezbede sve ulaznice za fakultativne izlete, nervirao sam se sve do odluke da mi agencija treba samo koliko da me doveze i smesti u hotel, a ju ću grad obići samostalno. Iz ove perspektive putovanje u Istanbul je jedno od najlepših na kojem sam bio i jako mi je žao što se danas tamo često događaju stvari koje me odbijaju od novog puta. Ostalo je toliko stvari koje bih posetio u gradu.

Put je bio duži nego što je planirano, dok sam se smestio u hotel i malo osvežio od puta bilo je već kasno za neki ozbiljan obilazak. Srećom uglavnom se odseda u oblasti Sultanahmet gde su neke od atrakcija grada veoma blizu. Krećem u šetnju bulevarom Ordu i prolazim pored Istanbulskog Univerziteta (osnovanog još 1453. Godine), iza koga se nalazi impresivan bazar knjiga, antikviteta, materijala za filijateliste, zatim pored Konstantinovog ili Čemeberlitaš stuba (danas visokog 32 m, a koji potiče iz 6. veka) i Bajazitove džamije, ulazim u Kapali čaršiju kako bih udahnuo malo atmosfere najvećeg pokrivenog bazara na svetu i šetnju završavam na platou ispred Plave džamije.

Utisci: Često sam se na ovom putovanju pitao otkuda aksiom da su nas Tusrci unazadili za 500 godina vladavine, da nije bilo prvo veče u gradu ja bih na bazaru knjiga proveo nekoliko sati. Ima tu najviše udžbenika, ali sam naišao na odlične tehničke knjige i turističke vodiče. I drugi utisak je saobraćaj, svi voze bez poštovanja saobraćajnih propisa, brzo, prelaženje ulice nije nimalo lak zadatak čak i kad je zeleno svetlo.

Drugog dana boravka rano ustajanje i na blagajni Topkapi palate sam bio tačno u 9h. Već je bila poprilična gužva i čekao sam u redu za kupovinu karata. Odlučio sam se za kupovinu Museum Pass Istanbul propusnice koja omogućava ulazak u više muzeja kao i neke popuste u restoranima i prilikom kupovine suvenira u trajanju od 72 sata od prvog ulaska. Topkapi palata bila je glavna rezidencija turskih sultana više od 400 godina. Tu se nalazio i sultanov harem. Danas služi kao muzej. Kompleks zgrada različite namene, raspoređenih u 4 dvorišta. Nisam siguran koji mi se deo palate više dopao: riznica sa nakitom, oružarnica, deo sa satovima, relikvijama ili izložba mapa najpoznatijih osmanlijskih geografa (nije stalna postavka) među kojima i mapa osvajanja Beograda i plan Kalemegdana. Sve to u u kombinacija sa lepim eksterijerima, baštama sa lalama… Za Topkapi vam definitivno treba više od par sati.

Ulaz u Topkapi palatu

Iskoristio sam besplatan “vozić” i spustio se do Arheološkog muzeja. Muzej u Istanbulu je treći najveći muzej na svetu i ima značajnu postavku (ipak je osmanlijsko carstvo bilo jedno od većih u istoriji sveta). Verovatno svi uglavnom obiđu kolekciju sarkofaga među kojima je i sarkofag za koji se dugo pretpostavljalo da pripada Aleksandru Makedonskom. Najznačajniji eksponat je najstariji mirovni sporazum potpisan između Egipta i Hetita. Ali muzej nudi i mnoštvo drugih eksponata: mozaika iz antičkog i rimskog perioda, statue božanstava, postavku predmeta iz Troje. Žao mi je što mu nisam posvetio više vremena, iskreno da uz kupljenu propusnicu nije besplatan ulaz možda ga ne bih ni posetio, a ko voli istoriju može u muzeju uživati i nekoliko sati. Muzej se nalazi u “prvom” dvorištu Topkapi palate, a praktično u Gulhane parku u kome sam napravio i prvu pauzu, uz dževrek i ajran od uličnog prodavca.

Sledeća atrakcija koju sam obišao bila je Aja Sofija do koje sam došao pešice. Sagrađena u 6. veku opisivana kao „To je sjajno, neuporedivo delo koje se toliko ističe lepotom da prevazilazi moć opisivanja“. Ulaznica se inače plaća, ali je takođe obuhvaćena Musem Pass-om. Inače ova propusnica omogućava i ulazak bez čekanja u redu (čekate samo policijsku kontrolu). Jedna strana Aja Sofije se renovira i u skelama je. Veoma nestvarno deluje kombinacija fresaka, hrišćanskih mozaika i islamskih ornamenata i citata iz Kurana, izrezbarenih kapitela stubova. Za obilazak je potrebno oko 45 min.

Neobičan spoj, danas je u Aja Sofiji zabranjena bilo kakva verska aktivnost

U neposrednoj blizini se nalazi Bazilika cisterna. Red za kartu se čekao 20-ak minuta. Veoma mistično mesto koje preporučujem da posetite, ne treba više od 30 minuta da uživate u prizoru, slikate se, prošetate do zadnjeg dela gde se nalaze dva stuba koja imaju glave meduza kao bazu, a ne kao kapitel, ne zna se zašto i kako… Postoji i kafić unutra (bio sam iznenađen da su cene pića unutar lokaliteta čak i niže nego u restoranima u gradu, uopšte nije dranje).

Usledio je trk do Plave džamije jer je poslednji termin za ulazak u nju u periodu 17:45 – 18:30 (u bilo koju džamiju nije moguće ući tokom vremena molitve). Plava džamija najveća je džamija u Istanbulu. Ima šest visokih elegantnih minareta i jedina je takva džamija u Turskoj. Pravo ime joj je džamija Sultana Ahmeta I, ali turisti je zovu Plava džamija zbog prekrasnih plavih, zelenih i belih pločica na nižim zidovima džamije i na galeriji. Ulaz se ne plaća, ali sam čekao red za ulazak. Prilikom ulaza morate poštovati pravila oblačenja (muškarci u pantalonama, žene sa maramom i bez golih ramena, naravno da se morate izuti).

Pločice zbog kojih džamiju Sultana Ahmeta I češće nazivaju Plava džamija

Nakon izlaska iz džamije obišao sam i trg Hipodrom ili trg konja, mesto gde su nekad održavale trke kočija, a nalazi se ispred Plave džamije. Sagrađen je u 4. veku i mogao je da primi oko 100 hiljada gledalaca. Na severnim tribinama nalazila se grupa bronzanih skulptura poznatih kao „Konji sv. Marka“ koje su krstaši opljačkali i odneli u Veneciju, te se danas mogu videti na čelu Bazilike svetog Marka. Na Hipodromu se nalaze tri stuba: Teodosijev obelisk, Zmijski stub i stub Konstantina VII.
Teodosijev obelisk nazvan je prema vizantijskom caru Teodosiju I koji ga je u 4. veku postavio na mesto gde se i danas nalazi. Obelisk potiče iz Egipta, gde je originalno stajao ispred Velikog Amunovog hrama u Karnaku. Obelisk je iz Karnaka odnesen u Rim, odakle je premešten u Istanbul.

Tog dana je u Istanbul stigao i neki reli karavan pa je održan i koncert.

Utisci: Ako imate mogućnosti da Topkapi palatu posetite u spostvenoj režiji učinite to ili birajte izlet u kom je Topkapi poslednja u nizu obilazaka. Lep je harem, divan, paviljoni, bašte i pogled na Zlatni rog, ali kolekcije su impresivne, a u okviru izleta imate 1,5 sat slobodnog vremena što je nedovoljno da obiđete sve kolekcije, naročito tokom udarnih turističkih termina. Iz džamije sam izašao sa veoma jakim utiscima, možda zato što je to bila moja prva poseta džamiji. Vernici cipele ostavljaju u policama za to predviđenim i nakon završetka molitve hiljade vernika izađe za 5 min, niko ne traži gde su im cipele, a kamoli da nekom nestanu, a svi turisti cipele nose u kesi sa sobom. Drugi utisak su mi nelegalizovani “vodiči” koji vam prilaze i nude da vas za 10E uvedu preko reda. Pomislio sam da napišem kako ih se treba paziti jer se ulaz ne plaća i da pokušavaju da vas prevare, ali sam unutar džamije stajao pored jednog od njih i prisluškivao kako šarmantno objašnjava istorijat džamije, osnove molitve, gde i kako stoje muškarci, a gde žene, kako nijedan Turčin neće znati gde je Plava džamija jer je to turistički naziv, a onda je uzeo fotoaparat od gospođe koju je uveo i napravio fantastične slike iz prostora za molitvu u koji turisti ne ulaze da mi je bilo krivo što mu i ja nisam platio “uslugu”. Dugo sam posmatrao oca koji je nakon molitve doveo sinove kako bi ih naučio osnovnim pravilima vere i načina vršenja molitve. Ne znam šta je na mene ostavilo jači utisak, način na koji se od malih nogu uče da poštuju veru, naciju, tradiciju ili klinja još uvek mali da to shvati koji se bezbrižno igrao. Zapravo su sva deca na svetu ista bez obzira na naciju, rasu, veru, a mi odrasli smo krivi za svu mržnju, nacionalizam, terorizam…

Trećeg dana boravka odlučio sam da na krstarenje Bosforom idem preko agencije jer su obezbedili brodić samo za našu grupu i polazak u 9:30, odnosno ranije od prvog komercijalnog. Inače agencija naplaćuje taj izlet 20E, a krstarenje direktno uplaćeno na doku košta 5-10 E. Mislim da ga ne treba propustiti, sa Bosfora se vidi mnogo više od luksuznih vila u kojima su snimane serije. Viseći mostovi koji spajaju evropsku i azijsku stranu, Dolmabahče palata, palata za lov, vojna gimnazija, ostaci tvrđava, Ortakoj džamija koja se renovirala, devojačka kula za zanimljivom legendom (Jedan vizantijski car je ovde poslao svoju kćerku da bi je spasio proročanstva koje je predskazalo da će lepa princeza umreti od ujeda zmije. Ni čvrsti zidovi nisu uspeli da izmene njenu sudbinu. Ujela je zmija sakrivena u korpi sa grožđem. Ova tužna legenda je i dala ime današnjoj kuli – Devojačka kula). Krstarenje traje oko 1,5h. Tokom krstarenja poprilično duva vetar iako je dan bio sunčan i na kraju sam ostao sam na palubi jer su svi drugi sklonili u kabinu.

Istanbul sa reke, vidi se i Galata kula

Nakon krstarenje smo otišli u Vaseljensku patrijaršiju i baš mi je drago da sam prisustvovao službi na Veliki petak. Carigradska patrijaršija je jedna od četrnaest autokefalnih pravoslavnih crkava. Kao prvi po časti među pravoslavnim episkopima (primus inter pares), carigradski patrijarh predsedava, lično ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu zaštitnika pravoslavlja, posebno u ekumenskim susretima s drugim hrišćanskim crkvama. On ipak nema direktne jurisdikcije nad drugim patrijarsima ili autokefalnim pravoslavnim crkvama. Ono što me je iznenadilo je da patrijaršija spolja uopšte ne izgleda impresivno (a sličan utisak sam imao i u Vatikanu). Patrijaršija nije velika i može se brzo obići.

Pripreme za Uksršnju liturgiju

Agencija nas je ostavila na platou ispred Nove ili Yeni džamije, inače izgrađena početkom 18. veka kao poslednja velika džamija Osmanskog carstva. Kao i ostale poznatije džamije koje se standardno obilaze u programima agencija i ona je impresivna građevina koja oslikava moć i značaj carstva. U unutrašnjost nisam ulazio jer je molitva bila u toku.

U neposrednoj blizini se nalazi Egipatski ili bazar začina koji je meni bio fantastičan. Pravi orijentalni šmek sa pregršt boja, mirisa, ukusa, zvukova, sva čula su vam u njemu aktivna. Izbor začina (i poznatih i meni nepoznatih), ratluka, lokuma, baklava, čajeva, sušenog voća, ma ne znate na koju stranu da gledate. U skoro svim radnjama postoje kutije u kojima vam spakuju ono što kupite i zatim izvakumiraju da možete da ponesete za Srbiju. U tom trenutku je plan za taj dan pao u vodu jer sam se natovario slatkišima za kuću, kacelariju, omiljenu komšinicu, ma svakom ko mi je imalo drag. Kupovao sam na različitim tezgama usput isprobavajući džakonije. Kupio sam i čajeve, kao i nekoliko vrsta mlevenih paprika različite ljutine.

Nije lepo samo za oko već je i ukusno

Tako natovaren popeo sam se do Sulejmanove džamije. Džamija je ogromna i spolja i iznutra, kao i ceo kompleks sa medresama, javnom kuhinjom koja nudi besplatan obrok siromašnim. Sulejmanova džamija je druga po veličini džamija u Istanbulu, smeštena je na „trećem brdu“, usred kompleksa islamskih građevina i pruža lepu panorama na Istanbul i zalazak sunca u njemu. I ona je, kao i Plava džamija, građena po uzoru na Aja Sofiju. Graditelj je čuveni Mimar Sinan, najveći turski arhitekta. Za razliku od drvenih vrata ostalih otomanskih džamija, njena vrata su napravljena od livene bronze. U njoj je mauzolej sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji ju je i sagradio u XVI veku, kao i njegove žene Haseki sultan (Hurem), zatim sultana Ahmeta II, te samog arhitekte Sinana.

Jedno od dvorišta u Sulejmanovoj džamiji

Nakon povratka u hotel i ostavljanja kupljenih stvari odlazak u Kapali čaršiju. Šta reći za pokriveni bazar za 61 ulicom i preko 3000 prodavnica osim da ako vam se nešto svidi i postignete cenkanjem dobru cenu kupujte odmah jer u onom šarenilu nema šansi da se kasnije vratite do iste tezge. Izbor robe ogroman, a kvalitet i cene su veoma šarolike. Ako volite gužvu, šarm kupovine cenkanjem, šarenilo možete provesti čitavo poslepodne u Kapali čaršiji. Stvari koje su mene zanimale nisu bile jeftinije nego u redovnim prodavnicama sa fiksnom cenom.

Jedna od ulica sa tezgama u Kapali čaršiji

Uveče sam obišao i Tahsan bazar među našim putnicima omiljen jer su u njemu snimani kadrovi Šeherezade. Priznajem da nisam baš bio oduševljen što idem, ali dvorište bazara sa orijentalnim kafićem sa niskim stolovima, ćilimima na divanima, nargilama zaista deluje veoma prijatno, a potpuno je zaštićeno od buke sa ulice.

Utisci: Nisam ja „veliki vernik“ ali mi je baš drago što sam Patrijaršiju posetio na značajan hrišćanski praznik. Ono što me je iznenadilo je da vernici sede, da sveštenik molitvu vrši uzdignut iznad vernika i da je pojanje veoma neobično. U ulici ispod Sulejmanove džamije ima mnoštvo malih radnjica u kojima se prodaju mlinovi za kafu ili biber, fildžani za kafu, setovi za čaj. Iznenađenje u očima devojke što u radnju ulaze stranci, sramežljiv engleski na početku i ljubaznost kada sam pazario neke sitnice ću pamtiti zauvek. U kafiću sam primetio da retko ko pije kafu, uglavnom čaj ili sveže ceđeni sok, a eto kod nas se uvek kaže turska kafa. U Istanbulu na svakom koraku ima uličnih prodavaca koji prodaju đevreke, pečeno kestenje, kuvani kukuruz, bombone, lubenice na kriške, sveže ceđeni sok od nara. Nisam baš imao hrabrosti da sve probam. U okolini turističkih atrakcija prodavci uglavnom nose rukavice prilikom posluživanja, a kako se udaljavate od centra higijenski standardi opadaju. U kafićima i restoranima nisam imao taj problem. Uglavnom sam pio čaj i salep (slatko piće od praha bele orhideje, kao turski kapućino, ukusom podseća na sutliju).

Četvrtog i poslednjeg dana boravka ostavljam stvari na recepciji hotela i odlazim do Dolmabahče palate. Pre izgradnje ove palate, sultan je sa porodicom živeo u Topkapi palati, ali je tamo nedostajalo savremenog luksuza i stila, te je sultan Abdulmecid u 19. veku odlučio da podigne palatu na Bosforu. Poslednjih 6 sultana živelo je u ovoj palati. Posle proglašenja republike, palatu je koristio Ataturk kao svoju rezidenciju kada bi posetio Istanbul. Kada je Ataturk umro u ovoj palati 1938., palata je restaurirana i pretvorena u muzej. Kažu da je na izgradnju ove palate utrošeno 14 tona zlata i 40 tona srebra. Palata se sastoji iz tri dela: kada se gleda sa mora sa leve strane se nalazi Selamluk (muški administrativni deo), u sredini Ceremonijalna ili Velika sala, a sa desne strane harem (ili haremluk). Red ogroman, odnosno ovde čekate tri reda (rendgen kontrolu, zatim kupovinu karata i zatim za ulazak u palate jer se ne može ući individualno već samo uz pratnju vodiča). Veoma je važno da dođete što ranije jer je broj posetilaca dnevno ograničen i kada sam izlazio oko 13:30 karte se više nisu prodavale iako je radno vreme do 16h. Obilaze se i prostorije u kojima je boravio i preminuo Kemal Ataturk. Tog dana je sa Bosfora dopirala magla pa je ceo kompleks delovao nekako mistično. Ovaj dvorac je izgrađen u evropskom raskošnom stilu, sa lepim vrtom, fontanama, cvećem, zaista bi mi bilo krivo da ga nisam obišao.

Svečana kapija u Dolmabahce palati

Vratio sam se do stanice Kabatas i podzemnom uspinjačom se popeo do Taksim trga, centra evrospkog dela Istanbula na kome se nalazi spomenik Republike. Trg Taksim omiljeno je mesto za javna događanja kao npr. proslava dana Republike, doček Nove godine, razne parade te druga društvena okupljanja uključujući i javno prikazivanje fudbalskih utakmica. Nažalost i meta bombaša samoubica. Na trg se nastavlja Istiklal ulica, koja je pešačka ulica poput Knez Mihajlove u Beogradu, a u kojoj se nalazi mnoštvo prodavnica svih poznatih svetskih brendova. Ulicom saobraća starinski tramvaj. Gužva ogromna tog dana, a i policije puno jer se održavao neki miting. Usput sam skretao u paralelne ulice, vraćao se u ovu glavnu, obišao Čiček pasaž sa mnoštvom slatkih restorana, katoličku crkvu svetog Antona, Francusku ulicu.

Istiklal ulica

Spustio sam se i do Galate kule i naravno nakon 20 min čekanja u redu za kupovinu karata popeo se (liftom) do balkona na visini oko 52m. Veruje se da je prvu kulu svetionik na ovom mestu podigao car Anastazije u VI veku. Verovatnije je da su je sagradili Đenovljani 1216. godine da bi se odbranili od mogućeg napada sa druge strane zaliva. Posle pada Carigarada služila je i kao zatvor i kao opservatorija i kao požarna osmatračnica. Prema istorijskim navodima, oko 1630. godine, Hezarfen Ahmet Ćelebija leteo je sa tornja kao pilot pomoću veštačkih krila za let i sa ovog tornja je preleteo Bosfor gotovo šest kilometara daleko od tornja. Sa balkona se pruža fenomenalan pogled na ceo Istanbul, vide se skoro sve znamenitosti, postoji i kafić i restoran sa naravno pogledom koji obara sa nogu, ali da sam znao koliko je balkon uzak i kolika je gužva možda bih ga i preskočio.

Utisci: U Istanbulu uvek imate taj osećaj spoja tradicionalnog i modernog, u svakoj ulici videćete i neku drvenu kuću ili ženu u hidžabu ili marami koja joj pokriva kosu. Jedino kada šetate Istiklal ulicom imate utisak kao da ste u nekom evropskom gradu. Staklene moderne fasade, butici poznatijih svetskih brendova, moderno obučeni prolaznici, tinejdžeri sa mobilnim telefonima i slušalicama…

Ono što je na mene ostavilo poseban utisak iz Istanbula su ljudi. Veoma gostoljubivi, srdačni, obični, opušteni, spremni za komunikaciju. Nekoliko detalja ću pamtiti ceo život. Kada sam u jednoj prodavnici instrumenata u tržnom centru (tu nije bilo gužve) pitao kuda treba da idem prodavac je krenuo objašnjenje levo, druga desno do crvene kuće, opet levo… a onda je ukapirao da je lakše da me odvede do tamo, ostavio je radnju nezaključanu i ispratio do mesta odakle je samo pravo. Ili na Veliki petak u restoranu smo objasnili da postimo i šta to podrazumeva, mesili su poseban hleb, konobar nas je pitao za svaku namirnicu koja mu je bila sumnjiva može li ili ne, a kada nisam znao šta je parsley izašao je iz kuhinje za vezom peršuna.

Ovako sam ja proveo četiri dana u Istanbulu. Dosta lokacija je bilo u planu, ali nije bilo dovoljno vremena. Ovoga puta nisam postavljao slike, možete ih naći zajedno sa nekim servisnim informacijama o ceni ulaznica i radnom vremenu na forumu. Povodom početka rada portala postaviću filmić o lokacijama koje sam obišao.

Ostavite odgovor